Road trip sa Alfom - 25 dana i 11 zemalja (100+ fotki)
Poslato: Sub Feb 11, 2023 1:38 am
Ćao svima,
Nisam dugo pisao update što se tiče Alfe, ali kapiram da je zapravo najbolji update kako stoje stvari putovanje koje smo organizovali u septembru i oktobru.
Putopis sam već objavio na jednom drugom forumu, ali kapiram da će verovatno biti interesantan i na Alfa forumu, obzirom da svi ovde volimo da vozimo i verovatno imamo planove za zanimljive road tripove.
Kao što naslov kaže za 25 dana vozili smo kroz 11 zemalja - ukupno 5.000 km vožnje + 500 km vozom + 500 km avionom + 1.000 km na ferry-u. Da bi bilo preglednije za čitanje zbog mnogo fotki putopis ću objaviti u 3-4 posta.
Ideja:
Inicijalna ideja koju smo žena i ja imali je da odemo u septembru u Milano na produženi vikend. Međutim meni je palo na pamet da, kad smo već u Milanu kolima, što ne bismo produžili do Barselone, pa kad ubacujemo Barselonu, što ne bismo otišli i na neko ostrvo, a u povratku da „spojimo nespojivo“, u fazonu ko će normalan da ode iz BG-a na Ibicu i da se vrati u BG preko Poljske. Pored toga hteli smo da napravimo road trip na kojem ćemo dodatno ukombinovati i voz, avion i brod. I tako smo od prvobitne ideje da odemo na vikend u Milano završili sa putovanjem od 25 dana.
Ruta:
1. dan BG-Linjano
2. dan Linjano-Milano
3.-5. dan Milano
6. dan Firenca (jednodnevni izlet)
7. dan Milano-Barselona
8. dan Barselona-Ibica
9-12. dan Ibica
13. dan Ibica-Barselona
14-17. dan Barselona
18. dan Andora (jednodnevni izlet)
19. dan Barselona-Ćivitavekija
20. dan Ćivitavekija-Maranelo-Grac
21. dan Grac-Krakov
22-24. dan Krakov
25. dan Krakov-BG
Planiranje, smeštaj i ostalo:
Obzirom da smo i žena i ja solidno iskusni “putnici” (obišli oko 40 zemalja + u Milanu i Barseloni smo već bili, a i ovo nam je šesto putovanje ove godine tako da smo u “solidnoj formi“) nismo nešto mnogo ni planirali. Inicijalno smo rezervisali smeštaj samo u Linjanu, Milanu i na Ibici + avio karte, sve ostalo smo radili u hodu. Bili smo svesni da na ovako dugačkom putovanju mogu da iskrsnu i neke nepredviđene okolnosti i prosto mi smo se opuštenije osećali ako nemamo taj pritisak da smo unapred rezervisali sve i da imamo striktan plan.
Bilo nam je esktremno bitno da pored vožnje i obilazaka imamo vremena i za čistu bleju. Pod tim mislim na da se šetamo nekim gradom bez ikakvog plana i žurbe, i da imamo pritisak da moramo da uradimo nešto, vidimo ovo, ono. Takođe bilo nam je bitno da ne uđemo u onaj mod da nam je muka da sednemo u auto, tipa da svaki dan vozimo po 500-600 km, tako da smo ciljano između svake dugačke vožnje pravili pauze od nekoliko dana kada nema vožnje i to smo uradili u Milanu, na Ibici, u Barseloni i u Krakovu.
Što se tiče smeštaja kombinovali smo - tamo gde smo ostajali samo jedno veče gledali smo samo da je smeštaj pristojan i ako je moguće da su solidne recenzije na Booking-u. A tamo gde smo ostajali nekoliko dana uzimali smo ili bolje hotele ili Airbnb gajbe. U Milanu smo rentali komforan stan u novogradnji preko Airbnb-a, a na Ibici, u Barseloni i u Krakovu odesli smo u hotelima sa 4 i 5*.
E sad da se osvrnem i na auto. Ne želim da zvučim kao da podcenjujem 159-ku, ali svestan sam da je auto već u nekim ozbiljnijim godinama, da je prešao ozbiljnu kilometražu, i da bez obzira što ga održavam po p.s.-u otići sa njim na putovanje od 5.000+ km jeste solidan poduhvat.
1. dan - BG-Linjano (690 km):
Dva dana pre polaska komplet smo se spakovali i odneli kofere u auto, tako da smo na dan polaska samo ušli u auto i krenuli.
Prvi dan vožnje je bio lagan, BG-Lignano okruglo 680 km.
Usput smena sunca i pljuskova, a obzirom da smo išli van sezone nije bilo gužve i granice smo prolazili za 10-15 minuta. Samo na autoputu od Ljubljane prema Kopru bio je malo intenzivniji saobraćaj. Vinjetu za Sloveniju sam kupio online preko DARS-ovog sajta i jedino stajanje smo imali na pumpi na izlazu iz Slovenije za točenje goriva i piš pauzu.
U Linjano smo stigli posle 6 i po sati vožnje uključujući čekanje na granici. Hotel je bio skroman ali pristojan, a osoblje je bilo izuzetno ljubazno i predusretljivo. Iako nisu imali svoj parking dozvolili su nam da auto ostavimo na njihovom “drop off“ mestu obzirom da ćemo samo prenoćiti i da nema gužve. Iako je bilo prijatno toplo vreme osećaj je bio da je to to za ovu sezonu – bilo je ljudi samo u centralnoj ulici, na šetalištu, a u ostatku mesta je bilo prazno.
2.dan - Linjano-Milano (360 km):
Planirali smo da ujutru malo izblejimo na plaži posle doručka, ali tokom noći je došlo do promene vremena, jutro je osvanulo oblačno uz dosadnu jesenju kišu, tako da smo odmah posle doručka i check out-a u hotelu krenuli ka outletu Noventa di Piave.
Doduše druga polovina septembra i nije baš najbolji period godine za outlete obzirom da je malo šta ostalo od letnje kolekcije, naročito veliki brojevi, a zimska kolekcija još uvek nije na ozbiljnijim sniženjima (popusti su išli max. do 35% za brendove iz neke srednje klase tipa Replay, Boss, Diesel…). Na kraju smo ipak probrali nekoliko komada, čisto da nismo džabe svraćali, i seli u jedan od restorana na ručak
Predveče smo nastavili put ka Milanu. Negde od Venecije autoput se širi na 3+1 traku, a malo pre Milana na 4+1. Kada smo stigli u Milano mislili smo da ćemo imati snage da odemo i do grada uveče, ali umor nas je savladao.
3-5. dan - Milano:
Stan nam je bio lociran u širem centru grada, otprilike na oko 40 minuta šetnje od centralnog trga (piazza Duomo). Po gradu smo se kretali najviše pešaka i metroom. Za noćne izlaske koristili smo Uber, a jedno veče sam se provozao autom iz zajebancije, čisto da "osetim" grad kao vozač (to mi je redovni ritual kada smo u nekom gradu kolima).
Ko planira da autom cirkuliše Milanom i da izbegne gradski prevoz (metro), treba da se pripremi na gužve i ogromno cimanje sa parkingom. Bitna napomena je i da u Milanu postoji zona ograničenog saobraćaja ZTL area C. Ona obuhvata uži centar grada i jasno je označena znakom, tako da je mala šansa da neko slučajno zaluta i važi radnim danima između 7.30 i 19.30h. Pristup toj zoni je besplatan za električne automobile i potpuno zabranjen za automobile sa nižom normom od EURO 4, a svi ostali plaćaju 5 eur/dnevno pristup.
Ko voli lepe panorame preporučujem da se obavezno popenje na krov katedrale Duomo odakle puca pogled na ceo grad. A ko hoće fensi ambijent sa pogledom, obavezno neka poseti neki od rooftop restorana kojih ima dosta (moji favoriti Ceresio 7 i Radio rooftop).
Koga zanimaju izlasci u klubove, klabing scena u Milanu je odlična, od full komercijale do full alternative, bolji klubovi su manje više kao u BG-u, počev od ambijenta, preko muzike, do atmosfere. Jedno veče smo izašli u Just Cavalli i proveli se odlično.
6. dan - Firenca:
Pošto u Firenci nismo bili nikada, ovo je bila idealna prilika da napravimo jednodnevni izlet. Odlučili smo se da idemo brzim vozom Frecciarossa. U pitanju je državna železnica (Trenitalia) a to spominjem jer pored državnog operatera postoji i privatni operater sa brzim vozovima Italo, ali njih nismo probali.
Bitna napomena: cena karata za bilo koju klasu nije fiksna i zavisi od potražnje, što znači da cena karata može da se razlikuje u zavisnosti od toga u koje doba dana je polazak. Praktično isti princip koji koriste avio kompanije. A pored ekonomske postoje i biznis i prva klasa. Za svaku klasu postoji opcija izbora tihe zone (area silenzio). Karte smo kupili online, samo je bitno sačuvati email sa QR kodom da bi vam kondukter očitao kartu.
Mi smo za odlazak do Firence izabrali tihu zonu u ekonomskoj klasi, a za povratak biznis klasu, takođe tihu zonu, jer smo hteli da ih uporedimo i vidimo razliku iz prve ruke. U ekonomskoj klasi putnici nisu baš 100% poštovali tihu zonu (jbg, ipak je to Italija ), ali bilo je podnošljivo. Maksimalna brzina voza na ovoj ruti je bila do 285 km/h i tu najvišu brzinu je postizao između Bolonje i Firence i ta deonica skoro cela u tunelima. Na ostatku rute brzina je bila između 200 i 270 km/h i do Firence nam je trebalo oko 2 sata.
Železnička stanica u Firenci nalazi se praktično na 10 min lagane šetnje od centra. Firenca nam je ostavila OK utisak, ali nas nije oduševila. Moguće da je u pitanju subjektivni osećaj obzirom da smo u nekoliko provala oblaka pokisli kao miševi.
U povratku nam je voz kasnio, inicijalno kašnjenje je procenjeno na 130 minuta, a nama se nikako nije vraćalo nazad u grad, obzirom da je kiša bila sve jača.
Kako pogledamo telefon tako se kašnjenje povećavalo. Posle smo saznali da je kod Rima bila gadna oluja i da je železnički saobraćaj bio prekinut, a naš voz je polazio iz Napulja.
Na kraju voz je stigao sa oko 3 sata zakašnjena. Obzirom na ozbiljno kašnjenje Trenitalia nam je vratila lovu (posle vožnje smo popunili formular za reklamaciju na njihovom sajtu i lovu smo dobili na račun kroz mesec dana).
Biznis klasa u Frecciarossa vozu je bila pun pogodak za povratak plus smo bili sami u vagonu tako da je iskustvo bilo odlčno.
U Milano smo stigli dosta kasno, tako da smo se brzinski spakovali i odmah legli na spavanje obzirom da nas sutra očekuje skoro 1.000 km vožnje.
7. dan - Milano-Barselona (978 km):
Na putovanjima ni žena ni ja nismo ranoranioci, volimo da se probudimo prirodno - bez sata, što za posledicu ima da skoro uvek krenemo kasnije nego što smo planirali. Tako je bilo i ovog puta, i u Barselonu smo krenuli tek negde oko podne.
Relativno brzo smo se izvukli iz Milana i ušli na autoput. Google Maps mi je, kao najbržu rutu u tom trenutku, pokazivao autoput A4 preko Torina, i dalje ka Grenoblu i Monpeljeu, međutim ipak sam rešio da ne poslušam Google i da vozim preko Đenove i Azurne obale.
Uslovi za vožnju su bili dobri, imali smo malo jaču gužvu i stani-kreni vožnju negde kod Savone i posle kod Ventimilje na izlasku iz Italije (zapravo na naplatnoj rampi se formirala kolona), ali ostatak puta mogao sam da održavam solidan tempo.
Oko Azurne obale bilo je dosta egzotike na putu.
Posle Azurne obale vozili smo prema Marseju.
Vožnja mi je baš prijala tako da smo prvu i jedinu pauzu napravili tek na odmorištu između Nima i Monpeljea posle oko 600 km vožnje, tu smo natankali gorivo i ručali.
Inače u Francuskoj je specifična naplata putarine obzirom da je jedan deo autoputeva u otvorenom sistemu naplate (kao u Grčkoj i Makedoniji), a jedan deo se naplaćuje kao kod nas, uzmeš karticu na ulazu i platiš na izlazu.
Kada smo ušli u Španiju očekivao sam da ćemo imati sistem naplate kao kod nas, međutim od naplatne rampe ni traga ni glasa, posle sam saznao da su u Kataloniji besplatni autoputevi. Za razliku od prethodnog dela puta, u Španiji je ograničenje na autoputu 120 km/h, ali sam, kao i kroz Francusku, držao neki standardni tempo 150-160 km/h, videćemo kroz par meseci da li sam fasovao neku kaznu ako mi čestitka stigne na kućnu adresu, mada su i drugi vozači u proseku imali sličan tempo, pa pretpostavljam da nisu toliko striktni kaznama za prekoračenja +30-40 km/h.
U Barselonu, tačnije u mesto Kasteljefels koje se nalazi jugozapadno od aerodroma El Prat, stigli smo posle nekih 9 i po sati efektivne vožnje (ne računajući tu jednu pauzu za točenje goriva i ručak). Obzirom da nam je let za Ibicu bio odmah sutradan, hteli smo da prenoćimo u hotelu koji je blizu aerodroma. Hotel koji smo izabrali realno je bio rupa. Sve vreme se osećao miris vlage u hodnicima, wc u sobi je izgledao kao da je ubačen toi toi, a ni review-i na Booking-u nisu bili nešto - rizikovali smo i to je to.
8. dan - Barselona-Ibica:
Iz Barselone za Ibicu ima desetak letova svakog dana, a i imajuću vidu da nismo ranoranioci izabrali smo popodnevni let. Taman smo imali vremena da doručkujemo bez žurbe, da posle nađem neku autoperionicu i operem auto, i posle lagano da nađemo parking na El Pratu, obzirom da nismo ništa rezervisali, pa smo na licu mesta gledali koje su nam opcije za višednevni parking.
Na kraju smo se parkirali u velikoj garaži koja se nalazi odmah uz terminal.
U žurbi nismo obratili pažnju da je naš let sa terminala 2, a ja sam parkirao u garaži na terminalu 1. E sad, obzirom da je El Prat ogroman aerodrom, između terminala saobraća shuttle bus i vožnja traje desetak minuta. Jedna zanimljivost iz shuttle busa: žena i ja ulazimo bez maski na zadnja vrata, u jednom trenutku vozač nam prilazi i kaže da neće krenuti dok ne stavimo maske U Španiji su i dalje (oktobar) bile obavezne maske u svim varijantama javnog prevoza - na aerodromu maska nije bila obavezna, ali u avionu i u busu jeste. I u Italiji sam viđao da ljudi i dalje nose maske u metrou, ali to je bilo otprilke plafon 20% ljudi.
Let do Ibice traje oko 55 minuta. Iako smo na Ibicu stigli 2. oktobra, ambijent i atmosfera su i dalje bili vrhunski. Mogu samo da zamislim kako sve to izgleda u julu i avgustu.
Nisam dugo pisao update što se tiče Alfe, ali kapiram da je zapravo najbolji update kako stoje stvari putovanje koje smo organizovali u septembru i oktobru.
Putopis sam već objavio na jednom drugom forumu, ali kapiram da će verovatno biti interesantan i na Alfa forumu, obzirom da svi ovde volimo da vozimo i verovatno imamo planove za zanimljive road tripove.
Kao što naslov kaže za 25 dana vozili smo kroz 11 zemalja - ukupno 5.000 km vožnje + 500 km vozom + 500 km avionom + 1.000 km na ferry-u. Da bi bilo preglednije za čitanje zbog mnogo fotki putopis ću objaviti u 3-4 posta.
Ideja:
Inicijalna ideja koju smo žena i ja imali je da odemo u septembru u Milano na produženi vikend. Međutim meni je palo na pamet da, kad smo već u Milanu kolima, što ne bismo produžili do Barselone, pa kad ubacujemo Barselonu, što ne bismo otišli i na neko ostrvo, a u povratku da „spojimo nespojivo“, u fazonu ko će normalan da ode iz BG-a na Ibicu i da se vrati u BG preko Poljske. Pored toga hteli smo da napravimo road trip na kojem ćemo dodatno ukombinovati i voz, avion i brod. I tako smo od prvobitne ideje da odemo na vikend u Milano završili sa putovanjem od 25 dana.
Ruta:
1. dan BG-Linjano
2. dan Linjano-Milano
3.-5. dan Milano
6. dan Firenca (jednodnevni izlet)
7. dan Milano-Barselona
8. dan Barselona-Ibica
9-12. dan Ibica
13. dan Ibica-Barselona
14-17. dan Barselona
18. dan Andora (jednodnevni izlet)
19. dan Barselona-Ćivitavekija
20. dan Ćivitavekija-Maranelo-Grac
21. dan Grac-Krakov
22-24. dan Krakov
25. dan Krakov-BG
Planiranje, smeštaj i ostalo:
Obzirom da smo i žena i ja solidno iskusni “putnici” (obišli oko 40 zemalja + u Milanu i Barseloni smo već bili, a i ovo nam je šesto putovanje ove godine tako da smo u “solidnoj formi“) nismo nešto mnogo ni planirali. Inicijalno smo rezervisali smeštaj samo u Linjanu, Milanu i na Ibici + avio karte, sve ostalo smo radili u hodu. Bili smo svesni da na ovako dugačkom putovanju mogu da iskrsnu i neke nepredviđene okolnosti i prosto mi smo se opuštenije osećali ako nemamo taj pritisak da smo unapred rezervisali sve i da imamo striktan plan.
Bilo nam je esktremno bitno da pored vožnje i obilazaka imamo vremena i za čistu bleju. Pod tim mislim na da se šetamo nekim gradom bez ikakvog plana i žurbe, i da imamo pritisak da moramo da uradimo nešto, vidimo ovo, ono. Takođe bilo nam je bitno da ne uđemo u onaj mod da nam je muka da sednemo u auto, tipa da svaki dan vozimo po 500-600 km, tako da smo ciljano između svake dugačke vožnje pravili pauze od nekoliko dana kada nema vožnje i to smo uradili u Milanu, na Ibici, u Barseloni i u Krakovu.
Što se tiče smeštaja kombinovali smo - tamo gde smo ostajali samo jedno veče gledali smo samo da je smeštaj pristojan i ako je moguće da su solidne recenzije na Booking-u. A tamo gde smo ostajali nekoliko dana uzimali smo ili bolje hotele ili Airbnb gajbe. U Milanu smo rentali komforan stan u novogradnji preko Airbnb-a, a na Ibici, u Barseloni i u Krakovu odesli smo u hotelima sa 4 i 5*.
E sad da se osvrnem i na auto. Ne želim da zvučim kao da podcenjujem 159-ku, ali svestan sam da je auto već u nekim ozbiljnijim godinama, da je prešao ozbiljnu kilometražu, i da bez obzira što ga održavam po p.s.-u otići sa njim na putovanje od 5.000+ km jeste solidan poduhvat.
1. dan - BG-Linjano (690 km):
Dva dana pre polaska komplet smo se spakovali i odneli kofere u auto, tako da smo na dan polaska samo ušli u auto i krenuli.
Prvi dan vožnje je bio lagan, BG-Lignano okruglo 680 km.
Usput smena sunca i pljuskova, a obzirom da smo išli van sezone nije bilo gužve i granice smo prolazili za 10-15 minuta. Samo na autoputu od Ljubljane prema Kopru bio je malo intenzivniji saobraćaj. Vinjetu za Sloveniju sam kupio online preko DARS-ovog sajta i jedino stajanje smo imali na pumpi na izlazu iz Slovenije za točenje goriva i piš pauzu.
U Linjano smo stigli posle 6 i po sati vožnje uključujući čekanje na granici. Hotel je bio skroman ali pristojan, a osoblje je bilo izuzetno ljubazno i predusretljivo. Iako nisu imali svoj parking dozvolili su nam da auto ostavimo na njihovom “drop off“ mestu obzirom da ćemo samo prenoćiti i da nema gužve. Iako je bilo prijatno toplo vreme osećaj je bio da je to to za ovu sezonu – bilo je ljudi samo u centralnoj ulici, na šetalištu, a u ostatku mesta je bilo prazno.
2.dan - Linjano-Milano (360 km):
Planirali smo da ujutru malo izblejimo na plaži posle doručka, ali tokom noći je došlo do promene vremena, jutro je osvanulo oblačno uz dosadnu jesenju kišu, tako da smo odmah posle doručka i check out-a u hotelu krenuli ka outletu Noventa di Piave.
Doduše druga polovina septembra i nije baš najbolji period godine za outlete obzirom da je malo šta ostalo od letnje kolekcije, naročito veliki brojevi, a zimska kolekcija još uvek nije na ozbiljnijim sniženjima (popusti su išli max. do 35% za brendove iz neke srednje klase tipa Replay, Boss, Diesel…). Na kraju smo ipak probrali nekoliko komada, čisto da nismo džabe svraćali, i seli u jedan od restorana na ručak
Predveče smo nastavili put ka Milanu. Negde od Venecije autoput se širi na 3+1 traku, a malo pre Milana na 4+1. Kada smo stigli u Milano mislili smo da ćemo imati snage da odemo i do grada uveče, ali umor nas je savladao.
3-5. dan - Milano:
Stan nam je bio lociran u širem centru grada, otprilike na oko 40 minuta šetnje od centralnog trga (piazza Duomo). Po gradu smo se kretali najviše pešaka i metroom. Za noćne izlaske koristili smo Uber, a jedno veče sam se provozao autom iz zajebancije, čisto da "osetim" grad kao vozač (to mi je redovni ritual kada smo u nekom gradu kolima).
Ko planira da autom cirkuliše Milanom i da izbegne gradski prevoz (metro), treba da se pripremi na gužve i ogromno cimanje sa parkingom. Bitna napomena je i da u Milanu postoji zona ograničenog saobraćaja ZTL area C. Ona obuhvata uži centar grada i jasno je označena znakom, tako da je mala šansa da neko slučajno zaluta i važi radnim danima između 7.30 i 19.30h. Pristup toj zoni je besplatan za električne automobile i potpuno zabranjen za automobile sa nižom normom od EURO 4, a svi ostali plaćaju 5 eur/dnevno pristup.
Ko voli lepe panorame preporučujem da se obavezno popenje na krov katedrale Duomo odakle puca pogled na ceo grad. A ko hoće fensi ambijent sa pogledom, obavezno neka poseti neki od rooftop restorana kojih ima dosta (moji favoriti Ceresio 7 i Radio rooftop).
Koga zanimaju izlasci u klubove, klabing scena u Milanu je odlična, od full komercijale do full alternative, bolji klubovi su manje više kao u BG-u, počev od ambijenta, preko muzike, do atmosfere. Jedno veče smo izašli u Just Cavalli i proveli se odlično.
6. dan - Firenca:
Pošto u Firenci nismo bili nikada, ovo je bila idealna prilika da napravimo jednodnevni izlet. Odlučili smo se da idemo brzim vozom Frecciarossa. U pitanju je državna železnica (Trenitalia) a to spominjem jer pored državnog operatera postoji i privatni operater sa brzim vozovima Italo, ali njih nismo probali.
Bitna napomena: cena karata za bilo koju klasu nije fiksna i zavisi od potražnje, što znači da cena karata može da se razlikuje u zavisnosti od toga u koje doba dana je polazak. Praktično isti princip koji koriste avio kompanije. A pored ekonomske postoje i biznis i prva klasa. Za svaku klasu postoji opcija izbora tihe zone (area silenzio). Karte smo kupili online, samo je bitno sačuvati email sa QR kodom da bi vam kondukter očitao kartu.
Mi smo za odlazak do Firence izabrali tihu zonu u ekonomskoj klasi, a za povratak biznis klasu, takođe tihu zonu, jer smo hteli da ih uporedimo i vidimo razliku iz prve ruke. U ekonomskoj klasi putnici nisu baš 100% poštovali tihu zonu (jbg, ipak je to Italija ), ali bilo je podnošljivo. Maksimalna brzina voza na ovoj ruti je bila do 285 km/h i tu najvišu brzinu je postizao između Bolonje i Firence i ta deonica skoro cela u tunelima. Na ostatku rute brzina je bila između 200 i 270 km/h i do Firence nam je trebalo oko 2 sata.
Železnička stanica u Firenci nalazi se praktično na 10 min lagane šetnje od centra. Firenca nam je ostavila OK utisak, ali nas nije oduševila. Moguće da je u pitanju subjektivni osećaj obzirom da smo u nekoliko provala oblaka pokisli kao miševi.
U povratku nam je voz kasnio, inicijalno kašnjenje je procenjeno na 130 minuta, a nama se nikako nije vraćalo nazad u grad, obzirom da je kiša bila sve jača.
Kako pogledamo telefon tako se kašnjenje povećavalo. Posle smo saznali da je kod Rima bila gadna oluja i da je železnički saobraćaj bio prekinut, a naš voz je polazio iz Napulja.
Na kraju voz je stigao sa oko 3 sata zakašnjena. Obzirom na ozbiljno kašnjenje Trenitalia nam je vratila lovu (posle vožnje smo popunili formular za reklamaciju na njihovom sajtu i lovu smo dobili na račun kroz mesec dana).
Biznis klasa u Frecciarossa vozu je bila pun pogodak za povratak plus smo bili sami u vagonu tako da je iskustvo bilo odlčno.
U Milano smo stigli dosta kasno, tako da smo se brzinski spakovali i odmah legli na spavanje obzirom da nas sutra očekuje skoro 1.000 km vožnje.
7. dan - Milano-Barselona (978 km):
Na putovanjima ni žena ni ja nismo ranoranioci, volimo da se probudimo prirodno - bez sata, što za posledicu ima da skoro uvek krenemo kasnije nego što smo planirali. Tako je bilo i ovog puta, i u Barselonu smo krenuli tek negde oko podne.
Relativno brzo smo se izvukli iz Milana i ušli na autoput. Google Maps mi je, kao najbržu rutu u tom trenutku, pokazivao autoput A4 preko Torina, i dalje ka Grenoblu i Monpeljeu, međutim ipak sam rešio da ne poslušam Google i da vozim preko Đenove i Azurne obale.
Uslovi za vožnju su bili dobri, imali smo malo jaču gužvu i stani-kreni vožnju negde kod Savone i posle kod Ventimilje na izlasku iz Italije (zapravo na naplatnoj rampi se formirala kolona), ali ostatak puta mogao sam da održavam solidan tempo.
Oko Azurne obale bilo je dosta egzotike na putu.
Posle Azurne obale vozili smo prema Marseju.
Vožnja mi je baš prijala tako da smo prvu i jedinu pauzu napravili tek na odmorištu između Nima i Monpeljea posle oko 600 km vožnje, tu smo natankali gorivo i ručali.
Inače u Francuskoj je specifična naplata putarine obzirom da je jedan deo autoputeva u otvorenom sistemu naplate (kao u Grčkoj i Makedoniji), a jedan deo se naplaćuje kao kod nas, uzmeš karticu na ulazu i platiš na izlazu.
Kada smo ušli u Španiju očekivao sam da ćemo imati sistem naplate kao kod nas, međutim od naplatne rampe ni traga ni glasa, posle sam saznao da su u Kataloniji besplatni autoputevi. Za razliku od prethodnog dela puta, u Španiji je ograničenje na autoputu 120 km/h, ali sam, kao i kroz Francusku, držao neki standardni tempo 150-160 km/h, videćemo kroz par meseci da li sam fasovao neku kaznu ako mi čestitka stigne na kućnu adresu, mada su i drugi vozači u proseku imali sličan tempo, pa pretpostavljam da nisu toliko striktni kaznama za prekoračenja +30-40 km/h.
U Barselonu, tačnije u mesto Kasteljefels koje se nalazi jugozapadno od aerodroma El Prat, stigli smo posle nekih 9 i po sati efektivne vožnje (ne računajući tu jednu pauzu za točenje goriva i ručak). Obzirom da nam je let za Ibicu bio odmah sutradan, hteli smo da prenoćimo u hotelu koji je blizu aerodroma. Hotel koji smo izabrali realno je bio rupa. Sve vreme se osećao miris vlage u hodnicima, wc u sobi je izgledao kao da je ubačen toi toi, a ni review-i na Booking-u nisu bili nešto - rizikovali smo i to je to.
8. dan - Barselona-Ibica:
Iz Barselone za Ibicu ima desetak letova svakog dana, a i imajuću vidu da nismo ranoranioci izabrali smo popodnevni let. Taman smo imali vremena da doručkujemo bez žurbe, da posle nađem neku autoperionicu i operem auto, i posle lagano da nađemo parking na El Pratu, obzirom da nismo ništa rezervisali, pa smo na licu mesta gledali koje su nam opcije za višednevni parking.
Na kraju smo se parkirali u velikoj garaži koja se nalazi odmah uz terminal.
U žurbi nismo obratili pažnju da je naš let sa terminala 2, a ja sam parkirao u garaži na terminalu 1. E sad, obzirom da je El Prat ogroman aerodrom, između terminala saobraća shuttle bus i vožnja traje desetak minuta. Jedna zanimljivost iz shuttle busa: žena i ja ulazimo bez maski na zadnja vrata, u jednom trenutku vozač nam prilazi i kaže da neće krenuti dok ne stavimo maske U Španiji su i dalje (oktobar) bile obavezne maske u svim varijantama javnog prevoza - na aerodromu maska nije bila obavezna, ali u avionu i u busu jeste. I u Italiji sam viđao da ljudi i dalje nose maske u metrou, ali to je bilo otprilke plafon 20% ljudi.
Let do Ibice traje oko 55 minuta. Iako smo na Ibicu stigli 2. oktobra, ambijent i atmosfera su i dalje bili vrhunski. Mogu samo da zamislim kako sve to izgleda u julu i avgustu.